Osnovna škola Ostrog

Kutak za roditelje

ODGOJ

Znakovi koji ukazuju kako je vaše dijete pod stresom

Autor: Dora Jelakovic

Iako zvuči pomalo nevjerojatno, nepobitna je činjenica kako se današnja djeca od najranijeg djetinjstva nalaze pod određenim količinama stresa. Kako to obično biva, nisu niti svjesni kako je stanje u kojem se nalaze zapravo stres i svatko od njih reagira na njega na svoj individualan način. 

Uzroci stresa mogu biti različiti: sve od smrti i bolesti u obitelji do prevelikih obrazovnih dostignuća, upisa u srednje škole i fakultete pa sve do problematičnog odnosa s vršnjacima i prvim ljubavima. Pročitajte kako prepoznati znakove koji ukazuju da se vaše dijete nalazi pod stresom.

Noćne more i nesanica

Kao i kod odraslih tako i kod djece, stres se najčešće manifestira noćnim morama i nesanicom. Ako vaše dijete igra igrice koje su agresivne ili gleda filmove koji nisu primjereni njegovoj dobi i uzrastu, stres se također može pojaviti kao neugodna popratna reakcija koja će se najbolje vidjeti ako se dijete počne žaliti na uznemirujuće snove. Igrice i filmove treba držati pod kontrolom i pripaziti na njihov sadržaj. Ako primijetite kako dijete ujutro ustaje nevoljko i neodmoreno ili da se s vremena na vrijeme žali na noćne more, promatrajte njegovo ponašanje i dnevnu rutinu pažljivije nego inače.

Razvijanje loših navika

Griženje noktiju, čupkanje kose, grebanje po glavi i rukama ukazuju kako se dijete nalazi pod većim stresom i ne zna kako se nositi s anksioznošću koju osjeća. Ovakve vrste navika razvijaju se nakon proživljenih trauma kao što su smrt ili bolest u obitelji, nasilje ili izrazito stresne situacije u školi. Pokušajte na neopterećen način razgovarati s djetetom ne biste li saznali glavni uzrok stresa i anksioznosti. Npr. neka djeca nakon bolesti ili smrti užeg člana obitelji razvijaju osjećaj anksioznosti i velikog straha kako će se i netko od roditelja ili braće i sestara razboljeti i umrijeti.

Povlačenje u sebe

Primijetite li kako inače vaše pričljivo, veselo i druželjubivo dijete sve više vremena provodi samo, zamišljeno i tužno, također je jedan od znakova stresa. Ovakvo ponašanje može biti povezano s prelaskom iz osnovne u srednju školu, selidbom u drugi grad ili pak problematičnim odnosom s učenicima i prijateljima iz škole. Poželjno je popričati s nastavnicima u školi jer oni bi vam mogli dati detaljniji uvid u ono što zapravo muči vaše dijete; postoji mogućnost da su i oni primijetili promjene u ponašanju i razloge koji su doveli do promjene. Djeca se često u ovakvim trenucima direktno povjeravaju nastavniku s kojim imaju dobar odnos, ili školskim zadaćama, esejima ili zadaćnicama indirektno daju do znanja što ih muči.

Agresivnost i hiperaktivnost

Agresivno ponašanje i hiperaktivnost u obliku temper tantruma, neposlušnog ponašanja i konstantnog negativnog privlačenja pozornosti ukazuju na znakove stresa kod djeteta. Razlozi mogu biti različiti, ali glavni je uzrok da se dijete jednostavno ne zna nositi sa stresom pa se agresivnim i hiperaktivnim ponašanjem pokušava riješiti negativne energije koju osjeća ali ne razumije.

Gubitak teka

Djeca koja su pod stresom mogu izgubiti apetit i prestati jesti. Nemir i zabrinutost dovode do smanjene želje za jelom.

Glavobolja i bol u trbuhu

Kao i kod odraslih koji se nalaze pod velikim količinama stresa, djeca također mogu osjetiti tegobe poput glavobolje ili boli u trbuhu. Ako te tegobe postanu kronične i potraju dulje vremena, potrebno je reagirati na vrijeme i potražiti stručnu pomoć liječnika.

Izbjegavanje škole

Ako primijetite kako se vaše dijete počelo služiti različitim izlikama kako ne bi išlo u školu, uključujući i one zdravstvene poput glavobolje ili boli u trbuhu, a da te tegobe nisu potvrđene od strane liječnika, to upućuje kako se dijete nalazi u situaciji koja izaziva stres, a pritom i strah od odlaska u školu. U tom je slučaju najbolje iskreno porazgovarati s djetetom i pronaći pravi uzrok izbjegavanja škole. Također, poželjno je razgovarati s nastavnicima jer vam oni mogu dati bolji i objektivniji uvid zbog čega je dijete u stresu i koji je pravi razlog takvog ponašanja.

Kako pomoći djetetu koje se bori sa stresom?

Nažalost, stres je danas gotovo nemoguće izbjeći, kako odraslima tako i djeci. Pokušajte ne omalovažavati djetetove osjećaje i uvažite bitku koju vodi sa svojim vlastitim problemima bez obzira koliko se vama oni činili banalnima i jednostavnima. Akademski i obrazovni visoki kriteriji, upisi u srednje škole, upisi na fakultete, mature, ispiti, te odnosi s vršnjacima i nastavnicima mogu prouzročiti velike pritiske kod djece i samim time uzrokovati stres. Čestim razgovorima i podrškom možete pomoći svojem djetetu lakše prevladati osjećaje koji ga muče i s kojima se ne zna nositi bez obzira na njegovu dob. Stres je izrazito negativan osjećaj i kao takav utječe na cijeli organizam. Sportske aktivnosti, zajednički odlasci u prirodu, planinarenje ili šetnja mogu uvelike osloboditi negativnu energiju koja se nakuplja u tijelu i umu vašeg djeteta. Podijelite svoja iskustva i načine kako se vi borite sa stresom. Djeca će se na taj način osjećati manje usamljenima ali i bit će im drago znati kako se međusobno možete razumjeti i podupirati.

Izvor

http://www.webmd.com/balance/stress-management/tc/stress-in-children-and-teens-topic-overview

ODRASTANJE NA INTERNETU

Odrastanje na Internetu – Kako vratiti sigurnost u djetinjstvo?

Roditelji i drugi odrasli koji su važni u djetetovom životu nezaobilazni su saveznici u suočavanju s izazovima odrastanja u virtualnom svijetu. Međutim, iz rada s roditeljima doima se da se zapravo često osjećaju nespremno uključiti se u dječje online živote, navodeći da njihova djeca mnogo bolje razumiju suvremene tehnologije od njih te da nisu sigurni na koji način doprinijeti njihovoj sigurnosti. 

Stoga ne čudi podatak da je, u spomenutom istraživanju Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, čak 78% djece i mladih izjavilo da nema postavljena nikakva pravila o korištenju društvenih mreža.

Doista, djeca danas znaju mnogo više o korištenju tehnologije, no znati se služiti Internetom ne znači nužno znati kako ga koristiti na način koji je za nas siguran i odgovoran prema drugima. Današnje generacije djece prve su koje od ranih dana odrastaju uz informacijske i komunikacijske tehnologije. Upravo zbog toga njihov je odnos prema tehnologiji vrlo intuitivan i spontan, mnogo brže svladavaju promjene i možemo od njih mnogo naučiti. Istovremeno, budući da nemaju iskustvo odrastanja bez suvremenih tehnologija, nedostaje im potrebna kritičnost te im je potrebno vodstvo i podrška. Roditeljima se stoga preporuča da na nenametljiv, ali podržavajući način pokažu interes za dječje online živote. Jednako kao što brinemo o tome što naša djeca rade na igralištu iza škole, na nama je da brinemo i što rade na virtualnom igralištu.

Imajući na umu da je spomenuto istraživanje ukazalo da 84% hrvatske djece danas pristupa računalu putem mobitela, jasno je da je dječja ponašanja na Internetu nemoguće u potpunosti kontrolirati. U skladu s time su i nalazi brojnih istraživanja koji pokazuju da je zapravo važnije vodstvo, odnosno usmjeravanje dječjih online ponašanja kroz razgovor i postavljanje pravila. Temelj roditeljstva u svim pitanjima, pa tako i dječjoj sigurnosti na Internetu, povjerljiv je i topao odnos roditelja i djeteta. Takav odnos stvara sigurno okruženje koje povećava vjerojatnost da će se dijete roditelju obratiti za savjet ili pomoć. Također je vrlo važno da roditelji budu svjesni znakova koji bi mogli upućivati da dijete doživljava ili čini nasilje te da budu spremni potražiti pomoć i podršku kada su zabrinuti.

 Slijede najvažniji savjeti o sigurnom i odgovornom korištenju Interneta, o kojima roditelji mogu razgovarati s djecom i mladima:

 Zaštitite svoj profil na društvenim mrežama i drugim servisima tako da bude vidljiv samo onim osobama kojima vjerujete.

Nemojte otkrivati svoje osobne informacije osobama koje ne poznajete u stvarnom životu ili im ne vjerujete. (pritom je važno s djetetom razgovarati o tome što se sve podrazumijeva pod osobnim informacijama)
Nemojte nikome otkrivati svoje lozinke, čak niti bliskim prijateljima.
Nemojte dijeliti na svom profilu niti slati u privatnim porukama sadržaje za koje ne biste voljeli da ih vidi širi krug prijatelja, vaši roditelji ili nastavnici (posebice fotografije ili snimke).
Budite svjesni da neke osobe ne govore istinu o sebi. Nikada ne možemo biti sigurni tko je s druge strane ekrana. Nemojte prihvaćati zahtjeve za prijateljstvom upućene od nepoznatih osoba.
Stranac na internetu je poput stranca u stvarnom životu – budite oprezni, nemojte odlaziti na susret s osobama koje ste upoznali putem Interneta.
Povremeno provjerite što o vama piše na Internetu utipkavanjem svog imena i prezimena u tražilicu Google.
Uvijek razmislite dva puta o tome što objavljujete – ukoliko mislite da bi to nekoga u stvarnom životu moglo povrijediti, nemojte to činiti niti online.
Svatko od nas može pomoći da se nasilje zaustavi – ukoliko primijetite neprimjerena ponašanja prema nekome online, obavijestite odraslu osobu.

 Članak autorica prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander, psiholog – psihoterapeut i Tee Brezinšćak, psiholog prenesen je sa stranica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba

Djeca ispred ekrana

Roditelji svakodnevno vode bitke s djecom na nekoliko fronti, uključujući jelo, spavanje, domaću zadaću ili korištenje elektroničkih uređaja. Iako su svjesni da i njihova djeca previše vremena provode čačkajući po raznoraznim uređajima, katkada nemaju snage za borbe i uvođenje restrikcija.

Kad je riječ o preporukama stručnjaka, s pravom se pitamo jesu li ona realna. Za djecu do dvije godine ne postoje nikakve preporuke, što će reći da najmlađi ni ne bi trebali provoditi vrijeme uz male ekrane, računala i sl. Djeca od dvije do pet godina ne bi trebala biti ispred ekrana više od jednog sata dnevno, dok se za djecu i mlade od pet do 17 godina preporučuje najdulja upotreba od dva sata dnevno.

Je li kucnuo čas da se stare preporuke ponovno evaluiraju?

Teorija govori jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Većina istraživanja pokazuje da djeca i mladi provode daleko više vremena na računalima i ostalim uređajima od preporučenog. Dok jedna grupa znanstvenika smatra da je sazrio čas da se te preporuke ponovno ispitaju, druga strana i dalje gorljivo drži stranu gore propisanim preporukama.

Profesor Stephen Houghton iz Centra za poremećaje u djece i adolescenata na Sveučilištu Zapadne Australije (UWA) smatra da su „elektronički uređaji prijeko potrebni u današnje vrijeme“.

„Ljudi danas ne mogu živjeti bez računala, tableta, mobitela. Oni su dio života svih nas, pa tako i djece i mladih ljudi“, ističe Houghton.

Svjestan važnosti tehnologije i svega što s njome dolazi, profesor Houghton smatra da je danas izuzetno važno zauzeti rafiniran pristup u rješavanju tog problema. Umjesto da se slijepo držimo preporuka, moramo razgraničiti edukativne od needukativnih sadržaja, kao i upotrebu kod kuće i u školama.

S druge strane, profesorica Jo Salmon sa Sveučilišta Deakin, koautorica preporuka, smatra da ne bismo smjeli olako odbaciti stare odrednice kad je riječ o propisanim satima korištenja uređaja samo zato što ih se teško pridržavati.

Budući da vrijeme provedeno pred ekranima utječe na fizičko, psihičko, socijalno i kognitivno zdravlje djece, preporuke su bazirane na čvrstim znanstvenim dokazima o utjecajima uređaja na svako od tih područja, ističe Salmon.

Fizičko zdravlje: Pretjerana upotreba uređaja povezuje se s manjkom fizičke aktivnosti, pretilošću, povećanim krvnim tlakom i ostalim krvožilnim bolestima i bolestima srca. Činjenica je da velik broj djece umjesto igranja i ostalih aktivnosti radije izabire sjedenje za računalom koje prati grickanje nezdravih grickalica.

Socijalno zdravlje: Upotreba uređaja povezana je sa siromašnim socijalnim angažmanom i smanjenjem broja pravih prijatelja u stvarnom životu.

Psihološko zdravlje: Pretjerano sjedenje ispred ekrana svih oblika i veličina povezuje se s manjkom samopoštovanja, a postoje dokazi da utječe i na razvoj depresije. No ne zna se što je prvo, koka ili jaje, odnosno javlja li se depresija nakon korištenja uređaja ili dijete/adolescent bježi u virtualni svijet zato što je depresivno.

Kognitivno zdravlje: Istraživanja pokazuju da ekrani utječu i na kognitivni razvoj. Sve je više djece koja imaju problema sa savladavanjem jezičnih vještina; leksik im je sve siromašniji. To se događa kada dolazi do smanjenje verbalne interakcije, primjerice kada računala i TV ekrani zamijene bebisitericu.

Salmon dodaje da se uz sve nabrojeno ne vodi dovoljno računa o tome koliki je utjecaj radiofrekvencijskih i elektromagnetskih zračenja.

Drugi koautor studije, profesor Michael Rosenberg, preporučuje roditeljima da se pokušaju držati nekoliko strategija kako bi smanjili broj sati ispred ekrana.

Što roditelji mogu učiniti kako bi smanjili upotrebu uređaja?
Pravila

Iako se pravila moraju poštovati, svaki roditelj mora biti upućen i svjestan specifičnih potreba svoga djeteta. Uzmite u obzir godine, školske obveze, način života itd. U osnovna pravila uključite konkretna poput „nema uređaja tijekom objeda“ i/ili „zabranjeno je koristiti uređaje u spavaćoj sobi za vrijeme spavanja“.

Svijest

Rosenberg savjetuje roditeljima da pokažu interes prema dječjim aktivnostima na različitim uređajima. Također moraju znati što im djeca gledaju i koliko vremena provode ispred ekrana. Pobrinite se da djeca koriste računala, tablete, telefone na mjestima na kojima boravi cijela obitelj gdje ih možete nadzirati. Ne ustručavajte se postaviti pitanje što trenutno rade. Ako vam ne žele reći i pokazati, znači da to ne bi trebali raditi.

Kontrolirana upotreba

Premda se Rosenberg ne slaže da djeci treba zabraniti upotrebu uređaja, itekako ističe važnost upotrebe alata koji roditeljima omogućuju veliku razinu kontrole nad time čemu djeca smiju pristupiti, skinuti ili pak kupiti online.

Potičite zdrave  navike

Potičite djecu da budu fizički aktivna i da se druže s prijateljima uživo, u stvarnom životu.

Budite uzor

Prije svega budite uzor svome djetetu. Ako vi provodite previše vremena pred računalom i pametnim telefonom, ne možete očekivati od djeteta da se ponaša drugačije, ističe Rosenberg. Pripazite da ne govorite jedno a radite drugo.

 Autorica: Janja Čaisa

Članak ne prenesen s portala Klinfo.hr

Kako poboljšati koncentraciju djeteta?

Kada školarac provodi sate za radnim stolom, a ocjene su osrednje ili loše, u mnogim se obiteljima pale alarmi. Zašto rezultat izostaje? Kako đaku pomoći? Treba li ga dodatno disciplinirati i tjerati da uči više? “Ljubav prema knjizi, čitanju i učenju nešto je što se razvija od malih nogu. Postoji mnogo načina kako se to može postići. Jedan od njih je, primjerice, redovito čitanje slikovnica prije spavanja dok je dijete još posve malo, pričanje priča o kojima se poslije s djetetom razgovara, a dobro je i da su knjige općenito dio djetetova okruženja i okoline.

U razvijanju ljubavi prema učenju pomoći će i da se dijete uključuje u različite aktivnosti, od slušanja glazbe, odlazaka u kazalište, kino, igranja društvenih igara… Treba poticati djetetovu znatiželju i strpljivo odgovarati na bezbroj pitanja “zašto”. Dakako, utjecat će svojim primjerom i roditelji koji uživaju u čitanju i učenju”, odgovara psihologinja Kristina Perišić, voditeljica programa Kako da učenje ne bude mučenje u Centru za djecu, mlade i obitelj – Modus pri društvu za psihološku pomoć.

Mnogima, međutim, te prve djetetove godine promaknu prije nego što se mališanima uspije usaditi ljubav prema knjizi. Univerzalni savjeti koji će svako dijete privoljeti da se primi knjige ne postoje, ali svakako će pomoći, kaže naša sugovornica, ako za početak poslušamo djetetovo objašnjenje i uvažimo da mu je teško i dosadno učiti.

U drugom koraku, pak, djetetu valja objasniti da će uloženi trud imati pozitivan rezultat, te mu to zorno prikazati. Netom usvojeno znanje odmah primijenjeno u rješavanju školskog zadatka bit će učinkovita lekcija.

Što s ponavljačem

“Ako se odbijanje knjige i učenja pojavi nakon što je prethodno sve povezano sa školom išlo dobro, opet je razgovor s djetetom prvi korak. Za početak moramo pokušati shvatiti zašto se to događa. Ima li dijete možda problema zbog nerazumijevanja gradiva, muči li ga neka obiteljska situacija, ima li nesporazuma s vršnjacima ili je u pitanju nešto dugo? Kad se to razbistri, bit će jasnije što treba poduzeti da se dijete stabilizira i vrati u prijašnju rutinu”, kaže naša sugovornica.

Stvar je, dakako, mnogo složenija ako je školarac već zaglibio u loše ocjene ili ponavlja razred. Svako je dijete, pak, priča za sebe i svako zbog različitih uzroka ima loše ocjene ili ponavlja razred, pa nema općenitih rješenja koja bi bila od pomoći svima. No, nakon što se identificiraju uzroci problema, pred dijete valja postaviti realne ciljeve.

“Pritom mora biti razrađen jasan plan vremena u kojem će dijete učiti i doći do cilja, a sve treba biti napravljeno u svojevrsnom natjecateljskom duhu. Roditeljska podrška i pomoć neophodna je u takvoj vrsti planiranja jer je i to nešto što djeca tek trebaju naučiti”, kaže Kristina Perišić.

Izgubljenih slučajeva i djece kojoj se ne može pomoći da bolje uče – nema. Pitanje je samo o kakvoj školi i o kakvom načinu poučavanja pričamo. Današnja škola nije fleksibilna i nema mogućnosti u velikoj mjeri prilagođavati se individualnim potrebama učenika. Sigurno je, ipak, da postoje djeca koja se teže nose sa školskim sustavom. Uz mnogo razumijevanja za dijete i svijest o njegovim individualnim osobinama i potrebama te uz prikladnu podršku roditelja i školskog osoblja, sve se može savladati.

Nedovoljna motivacija

Glavni je uzrok nedovoljnog znanja i slabih ocjena nedostatak motivacije za učenjem. “To je osnovni problem. Učenici često ne vide nikakav smisao u učenju. Bolje rečeno, ne vide nikakav smisao u načinu i metodama poučavanja, u količinama i vrsti gradiva koje moraju naučiti. Mislim da im to ne možemo zamjeriti jer se škola već desetljećima u osnovi nije promijenila, a oni su ipak djeca 21. stoljeća “, jasna je psihologinja.

“Često to ne razlučuju ni sami učenici koji nam dolaze i govore kako imaju problema s koncentracijom pri učenju. U većini situacija, međutim, pokaže se da problem zapravo nije u slaboj koncentraciji nego upravo u nedostatnoj motivaciji. Istina, to se kod djece očituje tako da im je teško koncentrirati se dok čitaju lekciju, misli im bježe, ne znaju ponoviti ono što su netom pročitali i slično.

Ako se, međutim, pokaže da je problem stvarno u koncentraciji, a pritom nije riječ o hiperaktivnosti i deficitu pažnje, mogu se koristiti vježbe za poboljšanje koncentracije. Recimo, od pomoći će biti vježba gledanja u jednu točku 15 do 20 minuta, detaljno precrtavanje crteža s mnogo detalja, dobro je pokušati na satu zapisati što više toga ili slično. Dakako, ima načina da se djetetu pomogne i kad je u pitanju manjak motivacije”, kaže Kristina Perišić.

U “bildanju” poticaja u prvi plan valja izvući razloge zašto je učenje važno za tu osobu, a nezanimljive dijelove gradiva ili dosadne predmete nastojati učiniti zanimljivijima i intrigantnijima. Već i male pomake u djetetovu interesu valja hvaliti, pa i sitno nagraditi. Sve bi, dakako, trebalo ići lakše, što je dijete inteligentnije. Istraživanja, naime, pokazuju da postoji značajna povezanost između kvocijenta inteligencije i školskih ocjena.

Nije odraz inteligencije

“Inteligencija ipak nije nešto čemu bih davala na važnosti u školskom kontekstu. Pojedinci koji su ispod prosjeka ili su natprosječni s obzirom na inteligenciju ili pohađaju ili bi trebali pohađati programe koji su im prilagođeni. Za sve ostale prosječne učenike ocjene nisu odraz inteligencije nego kombinacija različitih faktora, kao što su redovito učenje, upornost, prethodno znanje, snalaženje i drugo”, govori psihologinja Kristina Perišić.

Za svu je djecu važno da steknu naviku učenja kako bi si olakšala školsku svakodnevicu, mozak održavala aktivnim redovnim angažmanom i kako bi se što prije naviknula na ono što ih u budućnosti čeka. A to je cjeloživotno obrazovanje potrebno za prilagodbu u svijetu koji se sve brže mijenja i traži od nas sve više novih vještina.

Kao pomagalo pri učenju u mnoge je domove već ušao internet. Naša se sugovornica slaže s time da taj medij može biti od pomoći. Internet može pomoći oko pojašnjavanja detalja koji nisu dovoljno jasni, oko proširivanja znanja o stvarima o kojima učenici žele znati više, a kroz online filmove, animacije, kvizove i drugo učenje će biti zabavnije. A to povećava motivaciju da uskoro ponovno prionu učenju.

“Danas učenici preko interneta mogu, recimo, slušati i predavanja predavača svjetskog ranga ili profesora s različitih svjetskih sveučilišta ili pratiti online instrukcije. Internet nudi zaista širok izbor metoda, načina i sadržaja učenja. Ali isto tako bitno je znati razlučiti koristan sadržaj od nekorisnog. I to se, pak, može naučiti kroz vježbe kritičkog načina razmišljanja”, ističe naša sugovornica Kristina Perišić. Očito je, međutim, da se malo što može napraviti bez roditeljskog angažmana i pomoći.

Savjeti za bolju koncentraciju

Stručnjaci kažu da se koncentracija može vježbati. Prirodno je, pak, svi imamo, a znatno joj pomaže motivacija. Odnosno, osjetno je lakše se koncentrirati kada smo motivirani.

Na koncentraciju utječe i ono što jedemo. Recimo, glukozni napici i slatkiši pogoduju fizičkim aktivnostima, ali ne i radu mozga. S kofeinom umjereno, a ni s hranom ne treba pretjerivati.

Mozgu treba odmor, pa i od učenja. Uz stanke se lakše pamti, a valja ih napraviti prije nego što počnemo osjećati umor. Ako je koncentracija u padu, dobro je napraviti stanku svakih 20 minuta.

Imati dobro usmjerenu koncentraciju znači biti fokusiran samo na korake koji su potrebni da se ostvari željeni, zacrtani cilj, a isključiti sve ostalo što se događa u osobi i oko nje.

Što znači biti potpuno koncentriran slikovito je opisao i slavni Pele: “Kao da imaš cijelo nogometno igralište u glavi zajedno s lokacijama svih igrača, koji kao da se kreću usporeno.”

 Vijest je prenesena s internetske stranice Klokanica

Motivirajte dijete za učenje

Učenje je cjeloživotni proces. Započinje s prvim udahom izvan majčine utrobe i traje do kraja života. Najintenzivnije razdoblje života zaokupljeno učenjem je od djetinjstva do mladosti kada dijete, a kasnije mladi čovjek pohađa školu i kasnije možda fakultet, odnosno obrazuje se za svoje buduće zanimanje.

 U tom razdoblju roditelji često nailaze na probleme kako pomoći svom djetetu u učenju, kako ga potaknuti na učenje, kako stvoriti pozitivan stav prema učenju.  Važno je napomenuti da sposobnost učenja nije ograničena urođenim karakteristikama, ona se može razvijati učinkovitim strategijama učenja, a ono što je najvažnije pri tome je roditeljska pomoć i vodstvo.

 Mnogi roditelji misle da se disciplina i volja za učenjem razvija u vrtiću i školi. Jednim dijelom su u pravu, ali osnovne navike i vještine potrebne za uspjeh u školi stvaraju se u obitelji, i to od najranije dobi. 

Motivacija za učenje

Od najranijih dana djetetova života u obitelji važna je emocionalna klima. Bitno je da je ispunjena toplinom i pažnjom i da je svaka pohvala i kritika upućena s odgovarajućom intonacijom glasa. Na taj način se u djetetovom organizmu izlučuju motivacijski neurotransmiteri koji su temelj za budući interes za učenje.

Najbitnija stvar za bilo kakvo postignuće pa i za uspješno učenje je motivacija. Motivacija je svako ponašanje usmjereno  prema nekom cilju. Što smo bliže cilju to je veća motivacija. 

Naš je mozak prirodno programiran za motivaciju u učenju: stečeno znanje ili nova vještina nagrađuju se valom hormona sreće.

Razlikujemo unutarnju i vanjsku motivaciju. Kod vanjske motivacije naše je ponašanje potaknuto nekim vanjskim motivom. Primjer vanjske motivacije u učenju je učenik koji uči da bi izbjegao kaznu ili da bi dobio neku nagradu.

Unutarnja motivacija je bitna i predstavlja sve ono što nas iznutra navodi na neku aktivnost i određuje njen smjer, intenzitet i trajanje.  Ako tu definiciju primijenimo na učenje, tada podrazumijevamo učenje koje je motivirano željom za znanjem, a proces učenja nas ispunjava i čini nas sretnima.  To je ono što kod djece treba poticati, a najveći utjecaj na djecu imaju roditelji. Zbog toga možemo reći da roditelji igraju veliku ulogu u razvoju unutarnje motivacije kod svoje djece. 

Poticanje unutarnje motivacije kod djeteta

U razgovoru s djetetom treba pokazivati zanimanje za teme i sadržaj gradiva koji se obrađuje u školi, a ne samo za rezultate učenja. Na taj način pokazujete djetetu da vam je važno što se u školi uči i da ste zainteresirani za njegov opći razvoj, a ne samo za njegovu radnu sposobnost, školske uspjehe i ocjene. Djeca ne smiju razviti uvjerenje da uče radi ocjene, trebaju biti uvjereni da se ništa neće promijeniti u vašem odnosu prema njima bez obzira na trenutne ocjene. 

Pretjerani pritisak na dijete  i postavljanje previsokih zahtjeva i očekivanja, potisnut će djetetovu motivaciju.

Proces učenja sam po sebi nije uvijek ugodan i često iziskuje velike napore i snagu volje, a i vremena. Problemi s motivacijom za učenje se javljaju najčešće iz razloga što roditelji pokazuju preveliku brigu za svoju djecu te im ne daju priliku da se samostalno nose sa razočaranjima, neugodnostima i teškoćama, već ih štite od takvih situacija trenutnim ispunjavanjem njihovih želja. Na taj način djeca ne mogu naučiti toleranciju prema razočaranjima niti razviti sposobnost odgađanja ispunjenja želja.

Uspjeh u učenju ne ovisi samo o urođenom talentu, nego u većoj mjeri  o vjeri u vlastite sposobnosti. Kako bi postiglo dobre rezultate dijete treba vjerovati da može obaviti zadatak. Treba osjećati da se može nositi sa zadanim ili samostalno odabranim ciljevima. Pomognite djetetu shvatiti kako će njegovi napori dovesti do potrebnih rezultata. Učite dijete da si postavlja realne ciljeve, ocjenjujući pritom hoće li ih moći dostići.

Dijete je u principu sposobno samostalno rješavati sukobe s vršnjacima i suočavati se s lošim ocjenama, nositi svoju školsku torbu, a da to umjesto njega ne moraju raditi roditelji jer tada djeca ne osjećaju da su sama odgovorna za svoje postupke pa tako i za učenje.

Roditeljska ljubav i pažnja je izuzetno važna, no bitno je da ne koči unutarnju motivaciju, već da je potiče. Omogućite svojoj djeci prostor za eksperimentiranje kako bi mogla učiti i vježbati svoje sposobnosti. Sigurno će pritom i griješiti i osjetiti posljedice svojih grešaka, ali na taj način će naučiti da može i samo riješiti svoje probleme. Uvijek pokazujte koliko vjerujete u svoje dijete, poticajnim rečenicama poput „Vjerujem da to možeš učiniti bez ičije pomoći.“ Postavljajte visoke ciljeve, ali neka budu usklađeni s djetetovim mogućnostima. Naravno da nećete od djeteta koje u matematici postiže dovoljan uspjeh tražiti da ostvaruje odličan uspjeh. 

Za uspjeh u učenju izdržljivost je jednako važna kao inteligencija ili talent. Djetetu treba objasniti da ne treba odustajati od poslova koji zahtijevaju velik trud.  Trudite se ohrabrivati i pravedno pohvaliti dijete za njegova postignuća. Jedino imajte na umu da općeniti komplimenti na djecu ne djeluju, zato hvalite konkretna djela i uspjehe. Nemojte hvaliti samo rezultate, nego i trud.

Kad dijete nagrađujete ispunjavajući mu neku želju ili mu dajete nagradu za uspjeh u školi sa željom da ga motivirate, objasnite mu da je stjecanje korisnih znanja samo po sebi najbolja i zapravo jedina nagrada. Naglasite da ste vi svojom nagradnom samo htjeli pokazati koliko cijenite njegove rezultate i trud. Dijete se treba oduševljavati vlastitim postignućima, a ne vašim poklonima. 

Isto tako, ako dijete stalno donosi loše ocjene, ne treba ga ponižavati izjavama poput „Totalni si antitalent za matematiku“, već treba istražiti razloge iz kojih su ocijene tako loše i reći nešto poput „Mislim da si počeo prekasno učiti za taj test. Možda je u tome stvar?“ Važno je objasniti djetetu da problem nije u nedostatku sposobnosti, već u tome da nije uložilo dovoljno napora.

I na kraju, važno je zadovoljiti djetetovu znatiželju za novim znanjima, omogućiti mu da stječe znanja i drugdje osim u školi te komunicira s različitim ljudima. Omogućite mu raznovrsne poticaje – putovanja u planine, na jezera, odlazak u muzej ili kazalište. Na taj način mozak radi aktivnije, raste njegov kapacitet pamćenja i dijete može jednostavnije usvajati nove informacije u školi.

 Literatura:

Tajne uspješnog učenja, Elena Kamarovsky, Planet Zoe d.o.o., Zagreb, 2010.