Lidrano 2020.
Autor: NIKOLA PJANIĆ, 11. 2. 2020.
Na općinskoj smotri Lidrano našu su školu predstavljala četiri literarna rada: "Komu sličim", Ive Biliškova, 6.a, " I vi ste bili djeca," Marijete Zokić, 7.c, " Volio bih se probuditi kao hamburger", Ivana Kasala, 7.c i "Ogledalo", Dore Litović, 8.b.
Ogledalo
Ogledam se u tebi.
Gledam i osluškujem.
Zatvaram oči, protresam glavu
u nadi, da će mi novi pogled
u tebe donijeti novu, ljepšu sliku.
Ali ne...
Vidim osudu i mržnju.
Vidim zavist, pohlepu, neprihvaćanje.
Vidim sve ono čemu me učite da ne budem.
Učite me ispraznim riječima, dok
vaša djela govore upravo suprotno.
Mržnja je sjeme koje klija u onome
koji ga zasije.
Moj pogled na svijet nije kao vaš.
Moj pogled je pun ljubavi,
ljubavi prema svima, svima različitima.
Moj pogled je pun boja u vašem crno-bijelom svijetu.
I zato ti se obraćam, ogledalo moje.
Moj uzore. Moj odrasli „mudri“ svijete.
Dajte mi da pogled u vas ne bude iluzija, prazna riječ.
Dajte mi da u ogledalu vidim naše bolje sutra,
jer ono što vidim je ono u što ću sutra izrasti.
Hoću li vam se svidjeti takva?
Volio bih se probuditi kao hamburger
Otvorio bih oči , te bih shvatio da sam postao hamburger. Svi bi me voljeli i bio bih svakome privlačan. Nosio bih hlače od salate i majcu od rajčice.
Tuširao bih se majonezom. Svakoga dana bih se odmarao u zamrzivaču s drugim hamburgerima. Nemam noge pa ne trebam ništa raditi. Cijeli dan bih se samo izležavao.
Kad bih ušao u pubertet počeli bi mi rasti komadići krastavaca po licu. Odrastao bih kao pravi hamburger. Osnovao bih obitelj hamburgera. Sretno bih rastao , odgajao svoju djecu , imao prelijepu ženu hamburgericu. Uživao bih dok ne ostarim ili dok me neki lik ne pojede u fast foodu.
Komu sličim?
Odlična tema kako bih sam otkrio komu ili čemu sličim. Neki kažu: „Ivo, baš si ka stari dika!“ Promišljam i zaključim da je to istina zbog pogrbljenih leđa i tamnih košulja koje nosim. Zavarao bih i samoga sebe. Drugi kažu da me vide kao klauna jer se uvijek glupiram. Ili me moja satira čini klaunom? Naravno , svatko me vidi nekako. Znači da sam kao list papira djelomično ispisan. Svatko vidi nešto na njemu drugačije. Znam da nalikujem papiru.
I vi ste bili djeca
I vi iste bili djeca, a na mene glas dižete. Znate da ste radili mnogo veće gluposti od mene same. Meni ne bi palo na pamet skakati s balkona garaže na cestu ili čak na krov za pticama se penjati, a sada na mene vičete, kada na primjer, slomim neku čašu ili zdjelu. Kada ocjenu lošu dobijem dušu iz mene iscijedite, a vi još gori ste bili. Kada bolesna sam ja, vi iz kuće izlazili ne bi, po cijele dane sa mnom bi htjeli. Ma dajte, mogu sama sebi čaj spremiti. Ljubav do ušiju me hvata, a vi ne date mi zraka. Svakim danom tlačite me. Ma pustite me malo da bar zraka uhvatim nešto. Korite me do grla kad nered napravim svuda. I vi takvi ste bili, inače ni ja ne bih. Molim vas, popustite mi malo da uživam barem još ovo malo vremena. Kasnije odrasla ću biti i neću zabavljati se moći. Bili ste djeca, a sada odrasli, pa znate kako će mi biti.
