Osnovna škola Ostrog Kaštel Lukšić

Pustili smo muziku, pjevali i valjali „baze“. Naše prvo stajalište bio je Zagreb. Veliki grad dočekao nas je s kišom, tako da je naš obilazak stao u katedrali. Kiša je trajala dvadesetak minuta nakon čega smo otišli na  trg i slikali se s Banom.

 Dolaskom u hotel uzeli smo svoje ključeve, pogledali sobe u kojima ćemo spavati idućih pet dana i spustili se na večeru. Večeranje smo ubrzali kako bi se mogli pripremiti za disko u kojem smo se zabavljali do 11 sati.

Iduće jutro svi smo pospano sišli na doručak jer nitko nije zaspao prije 3 sata ujutro. I naše nastavnice bile su umorne od dežuranja na hodnicima do rano ujutro.

Autobusom smo krenuli prema Gradu Heroja. Oko nas more ravnica; ne vidiš im kraja. Prvo smo posjetili Vukovarsku bolnicu. Zatim smo otišli na Ovčaru, Memorijalno groblje i Hangar.Toliko ružnih slika pojavljivalo mi se pred očima, a ne mogu ni zamisliti kako je onima koji su to proživjeli i izgubili nekoga.

 Nakon obilaska Vukovara otišli smo na krajnji istok naše Hrvatske, do grada Iloka. Posjetili smo crkvu sv. Ivana Kapistrana gdje je Kapistran zeznuoTurke i ponovili povijest s našim vodičem. U Iločkim podrumima uz vino naišli smo i na bačve u kojima se može živjeti. Ogromne su. Upoznali smo različite vrste vina s cijenama koje sežu i do jedanaest tisuća kuna!

U hotelu nas je dočekala večera i disko.

Sutradan smo, nakon doručka, otišli na završnu svečanost Vinkovačkih jeseni, svečani mimohod svih sudionika ove tradicionalne manifestacije. Nakon mimohoda otišli smo u Đakovo i razgledali drugu po veličinu katedralu u Hrvatskoj. „Umorni“ od razgledavanja sjeli smo u kafić i razgovarajući potrošili svoje slobodno vrijeme. Autobusom smo otišli do pastuharne i ergele poznatih konja lipicanera koji su jako rijetka vrsta u svijetu. Nakon ručka u obližnjem restoranu uputili smo se u našice. Obišli smo dvorac plemićke obitelji Pejačević i zadržali se na igralištu ispred dvorca.

 A onda, najzanimljiviji dio:  posjet privatnom zoološkom vrtu obitelji Bizik. Preko 100 vrsta životinja iz cijelog svijeta, uključujući i zmije koje smo smjeli držati na rukama i oko vrata. Tu se vidjelo tko je hrabar. Na putu prema hotelu glavna tema bile su zmije; tko ih je držao; koliko ih je držao, je li je stavio oko vrata itd.

Večerali smo juhu, pohano meso i krumpir, baš kao i svaku večer. PRETVORIT ĆEMO SE U JUHU! J

Spremili smo se za Prljavce i pjevali s njima do ponoći nakon čega smo se svi skupili u jednu sobu i pričali i smijali se do 2 ujutro.

Ujutro poslije doručka, ostalo nam je malo vremena koje je većina provela u svojim sobama ili unutar hotela, ali ne i Tomo. On je otišao u crkvu, kleknuo i počeo se moliti dok do njega nije došao čovjek i rekao da je ušao u pravoslavnu, a ne u katoličku crkvu. Eh, moj Tomo!

U Osijeku, srcu osječko – baranjske  županije, razgledali smo gradsku tvrđu, Gornji i Donji grad, crkvu sv. Petra i Pavla i trg Ante Starčevića. Sve smo to pogledali uz našeg odličnog vodiča uz kojeg smo naučili različite povijesne stvari. U Kopačkom ritu imali smo ručak s komarcima poslije čega smo brodom obišli Kopački rit i vidjeli razne životinje.

Nakon večere u hotelu spremili smo se za disko i plesali do 1 sat ujutro. To je bila zdanja, ali najbolja večer. Svi smo plesali, čak su i razrednice čagale s nama. Nitko nije zaspao prije 4 sata. A bome ni razrednice. One su dežurale na hodniku.

Sutra ujutro svi smo  se morali rano ustati jer smo trebali spakirati kufere i srediti sobu. Pospani i tužni što moramo ići, ukrcali smo se u autobus i krenuli prema Gospiću. Tmurno nebo natopilo je slavonske ravnice. Sigurno ni njemu nije bilo drago što idemo. U Gospiću smo se svi razbudili i bili spremni potrošiti ovo malo vremena u smijehu i zabavi.

U rodnom selu Nikole Tesle, Smiljanu, posjetili smo Memorijalni centar i divili se izumima ovog genija. Završne sate u autobusu proveli smo zabavljajući se i prisjećajući se proteklih 5 dana, ali i plačući jer nam je ostala još samo jedna godina, nakon čega će svatko otići na svoju stranu.

Prisjećajući se sada našeg putovanja ništa ne bih mijenjala. Upoznala sam puno novih prijatelja i otkrila onu drugu stranu nastavnica, onu opuštenu dok nismo u školi. Iako nam je ostala samo jedna godina, nadam se da ćemo je ispuniti uspomenama koje će nam zauvijek ostati u sjećanju.

Ivana Sučić

Pustili smo muziku, pjevali i valjali „baze“. Naše prvo stajalište bio je Zagreb. Veliki grad dočekao nas je s kišom, tako da je naš obilazak stao u katedrali. Kiša je trajala dvadesetak minuta nakon čega smo otišli na  trg i slikali se s Banom.

 Dolaskom u hotel uzeli smo svoje ključeve, pogledali sobe u kojima ćemo spavati idućih pet dana i spustili se na večeru. Večeranje smo ubrzali kako bi se mogli pripremiti za disko u kojem smo se zabavljali do 11 sati.

Iduće jutro svi smo pospano sišli na doručak jer nitko nije zaspao prije 3 sata ujutro. I naše nastavnice bile su umorne od dežuranja na hodnicima do rano ujutro.

Autobusom smo krenuli prema Gradu Heroja. Oko nas more ravnica; ne vidiš im kraja. Prvo smo posjetili Vukovarsku bolnicu. Zatim smo otišli na Ovčaru, Memorijalno groblje i Hangar.Toliko ružnih slika pojavljivalo mi se pred očima, a ne mogu ni zamisliti kako je onima koji su to proživjeli i izgubili nekoga.

 Nakon obilaska Vukovara otišli smo na krajnji istok naše Hrvatske, do grada Iloka. Posjetili smo crkvu sv. Ivana Kapistrana gdje je Kapistran zeznuoTurke i ponovili povijest s našim vodičem. U Iločkim podrumima uz vino naišli smo i na bačve u kojima se može živjeti. Ogromne su. Upoznali smo različite vrste vina s cijenama koje sežu i do jedanaest tisuća kuna!

U hotelu nas je dočekala večera i disko.

Sutradan smo, nakon doručka, otišli na završnu svečanost Vinkovačkih jeseni, svečani mimohod svih sudionika ove tradicionalne manifestacije. Nakon mimohoda otišli smo u Đakovo i razgledali drugu po veličinu katedralu u Hrvatskoj. „Umorni“ od razgledavanja sjeli smo u kafić i razgovarajući potrošili svoje slobodno vrijeme. Autobusom smo otišli do pastuharne i ergele poznatih konja lipicanera koji su jako rijetka vrsta u svijetu. Nakon ručka u obližnjem restoranu uputili smo se u našice. Obišli smo dvorac plemićke obitelji Pejačević i zadržali se na igralištu ispred dvorca.

 A onda, najzanimljiviji dio:  posjet privatnom zoološkom vrtu obitelji Bizik. Preko 100 vrsta životinja iz cijelog svijeta, uključujući i zmije koje smo smjeli držati na rukama i oko vrata. Tu se vidjelo tko je hrabar. Na putu prema hotelu glavna tema bile su zmije; tko ih je držao; koliko ih je držao, je li je stavio oko vrata itd.

Večerali smo juhu, pohano meso i krumpir, baš kao i svaku večer. PRETVORIT ĆEMO SE U JUHU! J

Spremili smo se za Prljavce i pjevali s njima do ponoći nakon čega smo se svi skupili u jednu sobu i pričali i smijali se do 2 ujutro.

Ujutro poslije doručka, ostalo nam je malo vremena koje je većina provela u svojim sobama ili unutar hotela, ali ne i Tomo. On je otišao u crkvu, kleknuo i počeo se moliti dok do njega nije došao čovjek i rekao da je ušao u pravoslavnu, a ne u katoličku crkvu. Eh, moj Tomo!

U Osijeku, srcu osječko – baranjske  županije, razgledali smo gradsku tvrđu, Gornji i Donji grad, crkvu sv. Petra i Pavla i trg Ante Starčevića. Sve smo to pogledali uz našeg odličnog vodiča uz kojeg smo naučili različite povijesne stvari. U Kopačkom ritu imali smo ručak s komarcima poslije čega smo brodom obišli Kopački rit i vidjeli razne životinje.

Nakon večere u hotelu spremili smo se za disko i plesali do 1 sat ujutro. To je bila zdanja, ali najbolja večer. Svi smo plesali, čak su i razrednice čagale s nama. Nitko nije zaspao prije 4 sata. A bome ni razrednice. One su dežurale na hodniku.

Sutra ujutro svi smo  se morali rano ustati jer smo trebali spakirati kufere i srediti sobu. Pospani i tužni što moramo ići, ukrcali smo se u autobus i krenuli prema Gospiću. Tmurno nebo natopilo je slavonske ravnice. Sigurno ni njemu nije bilo drago što idemo. U Gospiću smo se svi razbudili i bili spremni potrošiti ovo malo vremena u smijehu i zabavi.

U rodnom selu Nikole Tesle, Smiljanu, posjetili smo Memorijalni centar i divili se izumima ovog genija. Završne sate u autobusu proveli smo zabavljajući se i prisjećajući se proteklih 5 dana, ali i plačući jer nam je ostala još samo jedna godina, nakon čega će svatko otići na svoju stranu.

Prisjećajući se sada našeg putovanja ništa ne bih mijenjala. Upoznala sam puno novih prijatelja i otkrila onu drugu stranu nastavnica, onu opuštenu dok nismo u školi. Iako nam je ostala samo jedna godina, nadam se da ćemo je ispuniti uspomenama koje će nam zauvijek ostati u sjećanju.

Ivana Sučić

Pustili smo muziku, pjevali i valjali „baze“. Naše prvo stajalište bio je Zagreb. Veliki grad dočekao nas je s kišom, tako da je naš obilazak stao u katedrali. Kiša je trajala dvadesetak minuta nakon čega smo otišli na  trg i slikali se s Banom.

 Dolaskom u hotel uzeli smo svoje ključeve, pogledali sobe u kojima ćemo spavati idućih pet dana i spustili se na večeru. Večeranje smo ubrzali kako bi se mogli pripremiti za disko u kojem smo se zabavljali do 11 sati.

Iduće jutro svi smo pospano sišli na doručak jer nitko nije zaspao prije 3 sata ujutro. I naše nastavnice bile su umorne od dežuranja na hodnicima do rano ujutro.

Autobusom smo krenuli prema Gradu Heroja. Oko nas more ravnica; ne vidiš im kraja. Prvo smo posjetili Vukovarsku bolnicu. Zatim smo otišli na Ovčaru, Memorijalno groblje i Hangar.Toliko ružnih slika pojavljivalo mi se pred očima, a ne mogu ni zamisliti kako je onima koji su to proživjeli i izgubili nekoga.

 Nakon obilaska Vukovara otišli smo na krajnji istok naše Hrvatske, do grada Iloka. Posjetili smo crkvu sv. Ivana Kapistrana gdje je Kapistran zeznuoTurke i ponovili povijest s našim vodičem. U Iločkim podrumima uz vino naišli smo i na bačve u kojima se može živjeti. Ogromne su. Upoznali smo različite vrste vina s cijenama koje sežu i do jedanaest tisuća kuna!

U hotelu nas je dočekala večera i disko.

Sutradan smo, nakon doručka, otišli na završnu svečanost Vinkovačkih jeseni, svečani mimohod svih sudionika ove tradicionalne manifestacije. Nakon mimohoda otišli smo u Đakovo i razgledali drugu po veličinu katedralu u Hrvatskoj. „Umorni“ od razgledavanja sjeli smo u kafić i razgovarajući potrošili svoje slobodno vrijeme. Autobusom smo otišli do pastuharne i ergele poznatih konja lipicanera koji su jako rijetka vrsta u svijetu. Nakon ručka u obližnjem restoranu uputili smo se u našice. Obišli smo dvorac plemićke obitelji Pejačević i zadržali se na igralištu ispred dvorca.

 A onda, najzanimljiviji dio:  posjet privatnom zoološkom vrtu obitelji Bizik. Preko 100 vrsta životinja iz cijelog svijeta, uključujući i zmije koje smo smjeli držati na rukama i oko vrata. Tu se vidjelo tko je hrabar. Na putu prema hotelu glavna tema bile su zmije; tko ih je držao; koliko ih je držao, je li je stavio oko vrata itd.

Večerali smo juhu, pohano meso i krumpir, baš kao i svaku večer. PRETVORIT ĆEMO SE U JUHU! J

Spremili smo se za Prljavce i pjevali s njima do ponoći nakon čega smo se svi skupili u jednu sobu i pričali i smijali se do 2 ujutro.

Ujutro poslije doručka, ostalo nam je malo vremena koje je većina provela u svojim sobama ili unutar hotela, ali ne i Tomo. On je otišao u crkvu, kleknuo i počeo se moliti dok do njega nije došao čovjek i rekao da je ušao u pravoslavnu, a ne u katoličku crkvu. Eh, moj Tomo!

U Osijeku, srcu osječko – baranjske  županije, razgledali smo gradsku tvrđu, Gornji i Donji grad, crkvu sv. Petra i Pavla i trg Ante Starčevića. Sve smo to pogledali uz našeg odličnog vodiča uz kojeg smo naučili različite povijesne stvari. U Kopačkom ritu imali smo ručak s komarcima poslije čega smo brodom obišli Kopački rit i vidjeli razne životinje.

Nakon večere u hotelu spremili smo se za disko i plesali do 1 sat ujutro. To je bila zdanja, ali najbolja večer. Svi smo plesali, čak su i razrednice čagale s nama. Nitko nije zaspao prije 4 sata. A bome ni razrednice. One su dežurale na hodniku.

Sutra ujutro svi smo  se morali rano ustati jer smo trebali spakirati kufere i srediti sobu. Pospani i tužni što moramo ići, ukrcali smo se u autobus i krenuli prema Gospiću. Tmurno nebo natopilo je slavonske ravnice. Sigurno ni njemu nije bilo drago što idemo. U Gospiću smo se svi razbudili i bili spremni potrošiti ovo malo vremena u smijehu i zabavi.

U rodnom selu Nikole Tesle, Smiljanu, posjetili smo Memorijalni centar i divili se izumima ovog genija. Završne sate u autobusu proveli smo zabavljajući se i prisjećajući se proteklih 5 dana, ali i plačući jer nam je ostala još samo jedna godina, nakon čega će svatko otići na svoju stranu.

Prisjećajući se sada našeg putovanja ništa ne bih mijenjala. Upoznala sam puno novih prijatelja i otkrila onu drugu stranu nastavnica, onu opuštenu dok nismo u školi. Iako nam je ostala samo jedna godina, nadam se da ćemo je ispuniti uspomenama koje će nam zauvijek ostati u sjećanju.

Ivana Sučić

Pustili smo muziku, pjevali i valjali „baze“. Naše prvo stajalište bio je Zagreb. Veliki grad dočekao nas je s kišom, tako da je naš obilazak stao u katedrali. Kiša je trajala dvadesetak minuta nakon čega smo otišli na  trg i slikali se s Banom.

 Dolaskom u hotel uzeli smo svoje ključeve, pogledali sobe u kojima ćemo spavati idućih pet dana i spustili se na večeru. Večeranje smo ubrzali kako bi se mogli pripremiti za disko u kojem smo se zabavljali do 11 sati.

Iduće jutro svi smo pospano sišli na doručak jer nitko nije zaspao prije 3 sata ujutro. I naše nastavnice bile su umorne od dežuranja na hodnicima do rano ujutro.

Autobusom smo krenuli prema Gradu Heroja. Oko nas more ravnica; ne vidiš im kraja. Prvo smo posjetili Vukovarsku bolnicu. Zatim smo otišli na Ovčaru, Memorijalno groblje i Hangar.Toliko ružnih slika pojavljivalo mi se pred očima, a ne mogu ni zamisliti kako je onima koji su to proživjeli i izgubili nekoga.

 Nakon obilaska Vukovara otišli smo na krajnji istok naše Hrvatske, do grada Iloka. Posjetili smo crkvu sv. Ivana Kapistrana gdje je Kapistran zeznuoTurke i ponovili povijest s našim vodičem. U Iločkim podrumima uz vino naišli smo i na bačve u kojima se može živjeti. Ogromne su. Upoznali smo različite vrste vina s cijenama koje sežu i do jedanaest tisuća kuna!

U hotelu nas je dočekala večera i disko.

Sutradan smo, nakon doručka, otišli na završnu svečanost Vinkovačkih jeseni, svečani mimohod svih sudionika ove tradicionalne manifestacije. Nakon mimohoda otišli smo u Đakovo i razgledali drugu po veličinu katedralu u Hrvatskoj. „Umorni“ od razgledavanja sjeli smo u kafić i razgovarajući potrošili svoje slobodno vrijeme. Autobusom smo otišli do pastuharne i ergele poznatih konja lipicanera koji su jako rijetka vrsta u svijetu. Nakon ručka u obližnjem restoranu uputili smo se u našice. Obišli smo dvorac plemićke obitelji Pejačević i zadržali se na igralištu ispred dvorca.

 A onda, najzanimljiviji dio:  posjet privatnom zoološkom vrtu obitelji Bizik. Preko 100 vrsta životinja iz cijelog svijeta, uključujući i zmije koje smo smjeli držati na rukama i oko vrata. Tu se vidjelo tko je hrabar. Na putu prema hotelu glavna tema bile su zmije; tko ih je držao; koliko ih je držao, je li je stavio oko vrata itd.

Večerali smo juhu, pohano meso i krumpir, baš kao i svaku večer. PRETVORIT ĆEMO SE U JUHU! J

Spremili smo se za Prljavce i pjevali s njima do ponoći nakon čega smo se svi skupili u jednu sobu i pričali i smijali se do 2 ujutro.

Ujutro poslije doručka, ostalo nam je malo vremena koje je većina provela u svojim sobama ili unutar hotela, ali ne i Tomo. On je otišao u crkvu, kleknuo i počeo se moliti dok do njega nije došao čovjek i rekao da je ušao u pravoslavnu, a ne u katoličku crkvu. Eh, moj Tomo!

U Osijeku, srcu osječko – baranjske  županije, razgledali smo gradsku tvrđu, Gornji i Donji grad, crkvu sv. Petra i Pavla i trg Ante Starčevića. Sve smo to pogledali uz našeg odličnog vodiča uz kojeg smo naučili različite povijesne stvari. U Kopačkom ritu imali smo ručak s komarcima poslije čega smo brodom obišli Kopački rit i vidjeli razne životinje.

Nakon večere u hotelu spremili smo se za disko i plesali do 1 sat ujutro. To je bila zdanja, ali najbolja večer. Svi smo plesali, čak su i razrednice čagale s nama. Nitko nije zaspao prije 4 sata. A bome ni razrednice. One su dežurale na hodniku.

Sutra ujutro svi smo  se morali rano ustati jer smo trebali spakirati kufere i srediti sobu. Pospani i tužni što moramo ići, ukrcali smo se u autobus i krenuli prema Gospiću. Tmurno nebo natopilo je slavonske ravnice. Sigurno ni njemu nije bilo drago što idemo. U Gospiću smo se svi razbudili i bili spremni potrošiti ovo malo vremena u smijehu i zabavi.

U rodnom selu Nikole Tesle, Smiljanu, posjetili smo Memorijalni centar i divili se izumima ovog genija. Završne sate u autobusu proveli smo zabavljajući se i prisjećajući se proteklih 5 dana, ali i plačući jer nam je ostala još samo jedna godina, nakon čega će svatko otići na svoju stranu.

Prisjećajući se sada našeg putovanja ništa ne bih mijenjala. Upoznala sam puno novih prijatelja i otkrila onu drugu stranu nastavnica, onu opuštenu dok nismo u školi. Iako nam je ostala samo jedna godina, nadam se da ćemo je ispuniti uspomenama koje će nam zauvijek ostati u sjećanju.

Ivana Sučić